Kako je nastala prava lutka i njezini drevni historiografski korijeni.

Je Prava lutka objektivizirano ljudsko biće ili rješenje za usamljenost za mnoge?

Godinu dana prije njegove smrti, francuskog filozofa Renéa Descartesa pozvala je švedska kraljica Christina da joj postane učitelj. Godine 1649. ukrcao se na brod za Stockholm s mladom ženom po imenu Francine, koja je tvrdila da je njegova kćer.

Nakon što je putovanje počelo, Francine više nitko nije vidio. Praznovjerni mornari postali su toliko znatiželjni da su provalili u Descartesovu kabinu kako bi sami vidjeli Francine. U kabini su vidjeli žensku lutku u prirodnoj veličini. Bila je od metala i kože, ali je izgledala kao pravi čovjek. Budući da je lutka bila tako stvarna, uplašili su se i bacili je u more.

Pogled u povijest Fergusonove prave lutke

Anthony Ferguson napisao je čudnu priču 2010. godine. Pod naslovom "Ugled u povijest čvrstih lutaka" priča jezivu, iako izmišljenu, priču o Francine. Francuski filozof, koji je eksperimentirao sa stvaranjem različitih humanoidnih neživih bića, imao je kćer po imenu Francine, koja je umrla u dobi od pet godina, devet godina prije nego što je započeo svoje putovanje u Švedsku.

Također, nitko zapravo ne zna što je Descartes namjeravao učiniti s lutkom, ali mornari koji su je bacili preko palube znali su da postoji barem jedna mogućnost. 17. stoljeće, veliko doba istraživanja svijeta, bilo je vrijeme kada su prekooceanski brodovi činili vrlo duga i nepoznata putovanja, a pomorci su na svoja putovanja počeli sa sobom nositi neku vrstu posebne lutke.

Prototipovi ovih pravih lutaka nazivaju se "Nautičke dame". Izgledaju poput osobe i izrađene su od tkanine pričvršćene za bambusov stup. Lutke su čak nosile i odjeću, što ih je činilo pristupačnijim onima koji traže nešto s čime bi ispunili svoje čežnje.

Godine 1904. francuski katalog opisao je ove lutke kao "ne boje se ucjene, ljubomore, svađa ili bolesti". U katalogu je također pisalo da je lutkice ljubavi lako dostupna i ne bi odoljela.

Pomorci iz Nizozemske izradili su ove lutke od kože obložene ratanom, a neke od njih ostavili su tijekom svoje trgovine s Japanom u 18. stoljeću. Japanci su ih zvali "Nizozemske žene", što je izraz za loše izrađene lutke.

Osim toga, ove umjetničke lutke imaju starije i poetsko podrijetlo.

Prema Ovidijevim Metamorfozama, odnos ciparskog kipara Pigmaliona i Galateje bio je sve samo ne platonski. Međutim, Galatea nije bila prava žena već savršena skulptura žene koju je stvorio Pigmalion.

Priču je 1955. preveo Rolfe Humphreys, a kipar je, izbezumljen svojim razočaranjem ljudskim emocionalnim odnosima, krenuo u stvaranje svog suputnika. U priči Pigmalion često miluje Galateju, a često se pita je li ona od krvi i mesa ili samo od slonovače.

Venera, božica ljepote, uslišila je njegove molitve i udahnula život u kip. Nakon toga, Pigmalion se vratio na mjesto gdje je ležala Galatea, legao pored nje i poljubio je, a dok je to činio, Galatea kao da je zablistala.

Ali nemaju svi pristup Božjoj pomoći. Dakle, bez njih tehnologija dolazi u igru.

Nathaniel, protagonist Hoffmannove bajke Pješčani ljudi, mladi je, umjetnički talentiran student melankoličnih sklonosti, čija ga zaručnica Clara ne razumije i čiji je otac traumatiziran nasilnom smrću njegove partnerice. Vjeruje da je ubojica njegova oca bio Pješčanik, mitsko stvorenje koje djeci baca pijesak u oči, a zatim im vadi oči.

Sve dok ne upozna kćer svog učitelja – Olimpiju. Bila je vitka, dobrih proporcija i lijepo odjevena. Nathaniela je privukla Olimpija. Činila se nevidljivom, kao da spava otvorenih očiju, sve dok je nije poljubio, a ona nije podigla ruku i rekla: "Ah!"

Nathanielov prijatelj Sigmund razumio je privlačnost koju su slijepe žene imale za njega. On je opisao svaki Olympijin pokret kao kontroliran satnim mehanizmom koji izgleda kao običan stroj bez duše. Nakon toga, Nathaniel je vidio kako se sveučilišni profesori svađaju oko nje. Nathaniel ih je identificirao kao pješčane ljude, jer je vidio kako se Olympia srušila od njihovih ruku. Žena koju je toliko volio ispala je neživa lutka.

Ove dvije priče sugeriraju da su lutke igrale ulogu od ranih dana. S vremenom su se te lutke promijenile od lutaka od kože i trske u lutke koje su izgledale kao pravi ljudi sexuppe sada su poboljšani tehnologijom.
Današnje prave lutke opremljene su umjetnom inteligencijom, tako da mogu govoriti i reagirati na dodir. Neke od visokotehnoloških lutaka čak imaju senzore koji se mogu grijati kako bi simulirali ljudsku temperaturu.

Stoga se čini da su ove lutke oduvijek bile dio ljudskih života i vjerojatno će uvijek biti.